Da nema Huma s njegovih 587 metara visine, možda Komižani i ne bi bili oduvijek tako okrenuti moru. Nisu imali izbora: iako od Visa udaljeni tek desetak kilometara novom, a 20 starom cestom po južnom dijelu otoka, zapravo ih je brdo bacilo u more. A ništa bolje nisu mogli ni poželjeti. Još stari Mlečani bilježe u 16. stoljeću kako su komiški ribari u jednome danu ulovili tri milijuna srdela! Tako nije ni čudo da je u maloj Komiži prije Drugog svjetskog rata bilo čak sedam tvornica za preradu ribe. A onda su došli bolest vinove loze i rat, i mnogi su se Komižani iselili. Možda bi rat još nekako i progutali, ali život bez vina ne može podnijeti ni jedan pravi Dalmatinac, pravio ga ili pio.Komižu je s mora lakše naći nego zaobići. Velebni, kraljevski Komiški zaljev na zapadnoj strani otoka Visa mjesto je u koje će vas sami valovi unijeti kao u kolijevku. A kad izađete na obalu, u to malo mjesto od 1500 stanovnika, koje je ime dobilo po „Com Issa“ – kod Isse – dobro otvorite uši jer taj cokavski nigdje drugdje nećete čuti. A lipo ga je cut.Samoj Komiži pripadaju još mnoge ljepote, među kojima ćemo spomenuti samo neke. Recimo Palagružu, pučinsko otočje nasred mora, s desetak otočića, među kojima su 92 metra visoka Vela Palagruža sa svojom lanternom koja gotovo da se baca svjetlom na Italiju te hrid Galijula, najjužnija kopnena točka Hrvatske, koju, onako malu, s jedva jedanaest metara nadmorske visine, zapljuskuju u nas najveći uočeni valovi, tek nešto niži od nje.Palagruško more stoljećima je hranilo Komižane jer i danas, a kamo li ne nekad, obiluje ribom. E ali tko prvi do pošte, njegova riba! Zato se početak sezone lova otvarao regatom: na udar topa s komiške utvrde krenuli bi ribari u falkušama, brodicama karakterističnim samo za Komižu, malim, brzim i sposobnim ponijeti na tone ulova. Replika falkuše na Svjetskoj izložbi 1998. u Lisabonu proslavila je Hrvatsku. Komiža ima i svoju Jabuku, koja mami jedriličare, ribolovce i znanstvenike. Vulkanski otočić nasred pučine, strm i teško pristupačan, geološki spomenik prirode sa svojim endemskim vrstama od kojih je crna gušterica stekla najveću slavu, kao da je pao s Mjeseca.Nije daleko ni Sveti Andrija, Svetac, otok za koji u rubrici „broj stanovnika“ stoji: nedavno izumrli. Doista, smrću posljednje otočanke Jurke Zanki, otok se vodi kao nenastanjen, ali nautičarima zbog toga ništa manje primamljiv.I Biševo, iz Komiže na dohvat ruke, još ne tako davno imalo je 129 stanovnika, a danas broji devetnaest. Ljeti se, dakako, taj broj, zahvaljujući turistima, znatno podigne, a glavni razlog je Modra špilja na istočnoj strani, duboka od tri do 20 metara, u kojoj se odvija vječna igra sunca, modrila neba i mora i bjelila dna. Provjerite sami!Jer u Komiži i njezinoj okolici, nadasve morskoj, naći ćete i zrno soli i mrvu kruva i puno duše i jubavi koja tepli dok vitar puše, kako sa Zdenkom Runjićem pjeva Komižanin Jakša Fiamengo. I što nam onda vitar može? Neka samo puše!