Sad, kad je arhitekt Edo Šegvić nakon projekta i novog izgleda splitske Matejuške podigao još jedan spomenik tom obljubljenom legendarnom mandroču, ispisavši knjigom, da se ne zaudobi, valjda sve što se o Matejuški može napisati, slobodno se može reći da je Matejuška od nekidan više pod njegovom nego pod zaštitom UNESCO-a.
To vam duhovito mora pasti na pamet dok čitate Edu Šegvića koji u najnovijoj knjizi objašnjava kako je Matejuška dijelom pod UNESCO-ovom zaštitom, onim dijelom rive koji pripada zaštićenoj kulturnoj baštini na području Dioklecijanove palače prerasle u grad Split. Međutim, Matejuška je starija i od tog Splita, podsjeća autor.
STARIJA OD SPLITA
Matejuškin recentni arhitekt, a sad i pisac, ne propušta niti jedan detalj iz povijesti mandroča, pa je gušt čitat kako činjenice stavlja u svakodnevni govor, kao da priča priču udvarajući se Matejuški i grleći je poput stasitog lukobrana da bi je zaštitio od svake vrsti lebića, nevera, garbinada…
Šegvić tako gradi priču da biste ga razumjeli i da piše o nuklearnoj fizici: «Particela Matejuške se nalazi tačno u sredinu spliskega porta. Jedva dvista metri istočnije od Matejuške, car Dioklecijan je sagradija svoj palac.» Ali je Matejuška starija od Splita, «i od Palače i od Aspalathosa, ako je postoja» - bilježi brižno Šegvić «da se ne zaudobi».
I sam autor se trudi izbjeći svaku pomisao da se pojavljuje pretenciozno, da se ne pomisli da bi svojatao, jer i u golemom popisu korištene literature može se vidjeti koliko se namučio da otme zaboravu stručni istraživački rad svojih prethodnika i da sve ostane spremljeno i sistematizirano na jednom mjestu.
FOTO MODEL
Pa navodi da je Matejuška bila prirodna uvala zaštićena od najopasnijih nevera i oluja, luka starih ribara i težaka s područja gdje se «more zavuklo između dvi marjanske kose, Tomića stina i Solurata». Čak je i današnji mul smješten na nekadašnjoj prirodnoj sprudi. Dalje Šegvić Matejušku prati kako su je pratili i Venecija, punih 400 godina, pa Napoleon i njegov Marmont…
Služila je Matejuška, fetiva Splićanka, i kao foto model. Šegvić kaže da se 1839. uzima kao godina izuma fotografije a već 1859. Pietro Zink ima svoj atelje i prve radove s Matejuške. Gušt je listat i fotografije kroz povijest ispod kojih piše: «idila trgovačkih i ribarskih brodova, idra se sušidu, a ribari pripremadu svoje arte, grad se minja, brodi ostajedu».
Tako ima i slika iz 1928. – «Banjo Polo se demontira, magazin Ilić još se drži, a avijoni već kružidu…». Altroke današnja priča o hidroavionima u splitskome portu. Baš ližeš prste dok čitaš, mo'š i predočit sebi autora kako zaljubljen do ušiju u kopanje po prošlosti ostaje budan do sitnih sati.
NEKA PIŠE DALJE
Ovo se nismo još makli s prvih stranica knjige a kako je brzo kraj ovoga teksta, dobro je okrenit knjigu i čitat je naopako, s kraja - šta inače nikad nije dobro. Ali moraš jer je Šegvić napisao ni manje ni više nego 414 stranica i knjiga sve skupa ima točno dva kila manje šest deki. A UNESCO bi mu mora naredit da piše i dalje.
Autor je i dao knjizi ime «Dvi-tri fete Matejuške» jer je kao pravi istraživač svjestan da Matejuška mirita i više. Na koricama je napisao i to da je libar pisan lokalnim govoron kako bi što autentičnije dokumentirao krug Matejuške, posljednje oaze gdje se govori spliski, te da je Ministarstvo kulture baš ove godine donijelo rješenje kojim se splitski govor zaštićuje kao materijalno kulturno dobro.
FETIVA SPLIĆANKA
Kako se i u knjizi „Naš dil Mediterana“ iz 2009. Šegvić trudi objasniti neobjašnjivu lipotu Splita iz svih uglova, tako i Matejušku svlači otkrivajući sve njene obline i krivine, pa su i mane vrline u te fetive Splićanke. Autor ni slučajno neće zaboraviti sve Matejuškine sitnice, ljudine i skitnice, običaje, ribare, stavljajući ih sve pod svoju zaštitu kulturne baštine. Izabrali smo za Šegvićevu serenadu i ovu fotografiju iz vremena dok je još Lepa Smoje svraćala na Matejušku, ovdje u društvu meštra od ribe Damjana Smoje, samo još Miljenko nedostaje.