Nema mjesta u Srednjoj Dalmaciji gdje se ne otkrivaju novi izazovi, tko zna čega će sve bit do recimo 2054. godine, trebalo bi pitat Toma Cruisea kao u onom filmu njegovih science-fiction sprečavanja ubojstava. E da je moguće predviđati poput Julesa Vernea (oko svemira za 80 dana) jer ima i 20-ak godina da se s ovih i tematski sličnih stupaca proricalo kako će cijeli Jadran jednoga dana postati možda najpoznatija planetarna marina.

JANMARI I FARIMANI

Zamislite, sve sami vezovi počevši od albanskih riva pa naokolo sve do tršćanske bure i onda u krmu „nizbrdo“ talijanskom obalom Apenina sve do Otranta Baby, come back, u Mediteran. Pa s mora u dinarska brda na janjetinu i preko puta, vis a vis, na vrh apeninskih osso buco teletina. Čini se megalomanskim taj san, ali budite realni i usporedite Jadran s malom a tako velikom, i s tradicijom na glasu  šoltanskom vječno prebukiranom Šešulom, uvalom kojoj je gravitiralo sve što je nekad s bronhitičnim janmarima i farimanima štucalo po moru.

Nezamislivo, međutim, mora biti ako se danas sjetiš modernih flota od gliseraša do jetskijaša i bidnih daskaša. Na daskama Jadrana presađuje se globalni teatar istovremenog juriša neslućene brzine kojom se prestiže vrijeme, i podjednako intenzivnog vremeplova u davno prestignuta vremena klasike u arhitekturi drva za brodove koji vremenu ne bježe, ne otimaju se, nego osluškujući prirodu prepuštaju se zakonima i običajima neponovljivog slow motiona, toliko sporog otkucavanja sata da nije nemoguće čak ni zaustaviti se u tom dobu.

UTIHINA I BRAZDOLOM

Pogotovo ako je bonaca. Taj Tihi ocean. Vrijeme kad je bonaca imala lice tuge i loše sreće, utihina gotovo kao prokleta. A danas te loše sreće može se nekako naći jedino kad kao da nema čovjeka, zora i sumrak, zalazak i posljednjeg hedoniste brazdoloma umjesto pomorstva.

Eto, zbilja nije lako ploviti kao lučka uprava. A govore da „se mora“. Kako će kroz „stađune“ i buduća godišnja doba s kojima se međusobno sustižemo, kako će izgledati ljubav plovila i luke, a kako ritam i tempo tih neprestanih mijena i smjena uplova i isplova.

DEPARTURE GALEBA

Lanterne na pučini i lučka svjetla koja te zovu da uploviš u privlačni prizor skrivenoga ovdašnjeg malog mista ispjevanog potezima kista, porinut će nova epoha u rasvjeti semafora, displejeva, departure i arrival welcomea čekajući između crvene i zelene kardinalne oznake, ili lampe, da se otvori šalter i da čekirate kartu s brojem svog mooringa. Tako će sutra izgledati Luka brzine zvuka. O svemu tome valja misliti već sada, ovaj čas, ako već nije otprhnuo galeb, odapeo i usidrio se skupa sa svim vremenima negdje u daljini gdje more se spaja, u strahu i od letenja.   

SLIKE NA VEZU

Evo kako su za tekst „LUKA BRZINE ZVUKA“ parkirane ove slike:

1- brod i semafor, 2 – središte nautike Paiz, 3 – parkiraj se u Kut, na Vis, 4 – parkiraj se u Vis s trajektom, 5 – šjor partijaner, parkiraj se, 6 – triba znat parkirat, Passarella, Rogač, 7 – parkiraj na Palagružu, nema pauka, 8 – znalo se di parkiraš, 9 – parking u ratu i miru, 10 – nema više parkinga, jetski