Nema veze čija je ali je zakon: Svugdi pođi, doma dođi! To je luka. Ona je sve, luka, a u luci riva. Njeno je da te primi, da se nakon možda i olujnoga puta napokon smiriš, odmoriš, dođeš k sebi, zapališ jednu, natočiš jednu, pa počineš. U onaj suton, kad svoju luku pomalo traže i vjetar, i valovi, more i nebo s kojega sunce kao da klizne naglo na drugu stranu. E tada je lipo zapivat. I zato je luka sve. Luka je i Oliver.

Kad bi se svakoga ljeta priredilo svečanost kao neki festival za izbor Dana ljeta, onda bi to ove godine bila dva događaja na rivi, u luci, prvi zbog neopisivog veselja nakon osvajanja nogometnog srebra, makar i gubitka zlata, na SP u Rusiji, a drugi nakon neopisive tuge i gubitka zlata zbog rastanka sa čovikom po imenu Oliver Dragojević.

Eto koliko je luka široke ruke i osjećaja sigurnosti za svaku emotivnu erupciju od najtužnije do najradosnije. Luka je čoviku sve, kako je bila i Oliveru, velikome i širokome kakva je i luka, uvijek spremna za doček i ispraćaj čovjeku, od splitske do one Oliverove u Veloj Luci na Korčuli. U toj širini raspona (ne samo glasa) Oliver je bio velik onoliko koliko je znao bit mali, jednostavan, prisan i čovik. Lipo ga je nakon svega iskoristit i na ovi način, za oprostit se i dočarat što je sve luka, što riva, što je sve čini lukom i rivom da bi bila čoviku Oliver kao luka, Oliver kao brod. Da se u njoj sve odvija ka pisma.

Fotografije: Lea Jurčić