U Brazilu ovog ljeta olimpijskoj Hrvatskoj bit će 117 godina tek. Jer je prvi Hrvat koji je nastupio i osvojio medalju na olimpijskim igrama – izveo taj povijesni «ubod» točno 1900. godine. A u Brazilu 2016. ulazimo s olimpijskim stilom u 117. godinu nakon toga. «Ubod» je to Milana Neralića, koji je kao učitelj mačevanja i vrsni sportaš, 1900. godine na Igrama nastupio za Austriju i osvojio brončanu medalju u mačevanju natječući se među profesionalnim majstorima. Niti jedan Hrvat se nije okitio olimpijskim odličjem poslije Neralića sve do 1848. godine i olimpijskih igara u Londonu. A Neralić je osvojio broncu već na drugoj olimpijadi u povijesti Igara nakon početnih, po Coubertinu obnovljenih, održanih 1896. u Ateni
Pretpostavlja se da su i zadarski sportaši među prvim hrvatskim olimpijskim medaljonošama, jer su prevladavali u sastavu talijanskog veslačkog osmerca koji je osvojio brončanu medalju na Igrama 1924. godine, također u Coubertinovu Parizu. Nije slučajno da se na toj istoj olimpijadi pojavljuju i prvi Splićani, nogometaš Janko Rodin i vaterpolista Ante Roje, iz splitskog Hajduka i Jadrana, čime otpočinje golema epopeja o «Svim splitskim olimpijcima» koji su se naosvajali toliko olimpijskih odličja (primiču se stotki) da su nekako već kao zlato, srebro i bronca (a figurativno može i trn) u oku Svijeta, jer su i ovom reporteru na Igrama u Ateni 2004. ciljano postavili tematsko a pomalo i mitsko pitanje:
O čemu je riječ, u čemu je tajna, Split je možda prvi svjetski grad s toliko osvojenih olimpijskih medalja, pa je li to neko osobito nalazište, izvorište, Eldorado, ili je to moguće jedna temeljita sportska Sorbona odakle je i Coubertin startao.
Split sa svojim gravitirajućim područjem Srednje Dalmacije naglašeno zapažen zadnje vrijeme i u oku turističkoga Svijeta, planetarno odzvanja kao olimpijski osvajač čemu svjedoče imena, samo neka od njih izabrana, redom po godinama, od 1948.:
Vukas, Beara, Matošić, Broketa (srebro 1948, nogomet), Šegvić, Trojanović, Bonačić, Valenta (zlato 1952, veslanje), Bjedov (zlato i srebro 1968, plivanje), Jerkov (zlato 1980, košarka), Bebić (zlato 1984, vaterpolo), Lušić (zlato 1984. i 1988, vaterpolo), Bezmalinović, Posinković (zlato 1988, vaterpolo), Kukoč, Rađa, Perasović, Tabak, Naglić (srebro 1992, košarka), Ivanišević (dvije bronce 1992, tenis), Pešalov (zlato 2000, dizanje utega), Siniša i Nikša Skelin (srebro 2000. i 2004, veslanje), Balić, Metličić, Vuković (zlato 2004, rukomet), Draganja (srebro 2004, plivanje), Vlašić (srebro 2008, atletika), Zaninović (bronca 2012, taekvondo), Pavić (zlato 2012, vaterpolo)…
Teško je uspostaviti kriterije i izabrati, ali strancima koji uplovljavaju ljeti u porte naše Srednje Dalmacije to je puno lakše, njima je lako poznavati ovdašnje svjetske brendove sa šetališta na Zapadnoj obali u Splitu kao u Hollywoodu hodajući po olimpijskim medaljama ranga Goran Ivanišević (tenis), Toni Kukoč i Dino Rađa (košarka), Milivoj Bebić, Denis Lučić i Mislav Bezmalinović (vaterpolo), Blanka Vlašić (atletika), braća Skelin i Boraska (veslanje), Ivano Balić (rukomet), Zaninović (teakvondo), itd.
U nastavcima ususret olimpijadi u Brazilu ovog ljeta u kolovozu objavit ćemo na ovim stranicama priče o splitskom sportskom koljenu po kojem se medalje na olimpijadama osvajaju na sve strane, u svakome sportu. U prvom idućem nastavku te serije objavljujemo autorski report s prve olimpijade na kojoj je nastupila samostalna Hrvatska 1992. godine u Barceloni. Sjećanje je autorsko, pod nazivom «Debitiramo Hrvatska i ja», onako kako se i dogodilo 1992. kad je Slobodna Dalmacija bila jedan od rijetkih medijskih predstavnika Hrvatske u Barceloni, a s reportima se javljao Mario Garber, iz vremena kad je Hrvatska tek priznata i kad je oduševila svijet sa dvije spektakularne utakmice protiv dream teama američke košarke, u dvoboju divova počevši od naših Dražena Petrovića, Tonija Kukoča i drugih, te Amera ranga Michael Jordan ili Charles Barkley…